MOŽE LI VINO SPASITI HRANU?

Izlet u Međimurje i klopa na seoskom gospodarstvu koje se nalazi uz međimursku vinsku cestu. Zvučalo je dobro.

Nakon predavanja o cameri obscuri u Čakovcu, nas 12 se zaputilo u seoski turizam obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva Goričanec (http://g.co/maps/tc2w4) u Svetom Martinu na Muri. Osobno volim posjetiti seoska gospodarstva iz nekoliko razloga. Na seoskim gospodarstvima se u pravilu dobro jede, ali jeftinije no u klasičnim restoranima. A odlaskom u seoski turizam potiče se turizam i gospodarstvo u krajevima za koje ne možemo reći da su turističke meke. Nekako sam vezan uz selo iako sam gradski fakin. Na selu je poprilično drugačiji ritam života no u gradu. Ne postoje godišnji odmori, "svetki i petki", i nekako imam osjećaj da time što odem potrošiti koju kuna na seosko gospodarstvo činim dobro djelo olakšavajući, barem malo, tim ljudima život. Znam, zvuči cmoljavo i srcedrapajuće, al šta sad 🙂

 

Samo gospodarstvo je tipično seosko, sa svime dobrim i lošim odlikama. Ne hodate po betonu i asfaltu već po mekoj travi i zemlji, ukoliko ne pada kiša, tada hodate po blatu. Puno drveća, uglavnom su vrbe u pitanju, koje radi debelu hladovinu pa se i najviše ljetne temperature lakše podnose i uz sve to, jezerce, vjerojatno ribnjak, koji donosi dašak dodatne svježine. Na ulazu u gospodarstvo je velika kuća ovalnog oblika, no odabrali smo smještaj, obzirom na lijepo i toplo vrijeme, vani u dvorištu. I prva greška, sjeli smo pod vrbu, a vrbe kako je poznato, ispuštaju smolu. Kako rekoh, selo podrazumijeva ugodne i neugodne poojave. Nakon kraćeg pregledavanja dvorišta nađosmo dva stola koja nisu pod krošnjama vrba pa smo se premjestili.

 

Kratko nakon što smo se (pre)smjestili stiže mala nasmijana i vrckava konobarica. Nakon uzajamnog pozdravljanja slijedi preuzimanje narudžbe. Prvo smo se izjasnili što ćemo popiti. Piće donešeno, uglavnom kave i sokovi te pokoje pivo, i vrč vina te litra Jamnice. Slijedi preuzimanje narudžbe za hranu, i tu dolazimo do prvog problema, vrckava konobarica nije imala blok i olovku, a zapamtiti narudžbu za 12 ljudi, to je veliko umijeće, no uglavnom je nemoguća misija. Pitasmo što se nudi i nakon par minuta razglabanja što se nudi, mala vrckava se sjetila da bi nam mogla donjeti meni pa da izaberemo. Rečeno – učinjeno.

 

Meni, 3 juhe, 5-6 predjela te nešto više glavnih jela, 3-4 salate i otprilike jednaka ponuda deserta. Sa strane sam osluškivao preuzimanje narudžbi i uglavnom čuo sljedeće: "toga nemamo; moram pitati u kuhinji; ako treba možemo Vam to skuhati, pitat ću u kuhinji…."?! Ovo baš i nije uljevalo povjerenje. Pogotovo komentar "ako treba možemo Vam to skuhati, pitat ću u kuhinji". Pobogu, pa normalno da ćete skuhati, zbog kuhanja, točnije jela, smo i došli ovamo. A bez kuhanja, jela nema.

 

Na kraju se ponuda svela na dva ili tri jela, očito su nam izašli u susret pa su pristali kuhati nam "ako već treba", kako je mala vrckava konobarica ponudila. Da nam nisu izašli u susret, ponuda bi se vjerojatno svela na jedno jelo. Ja sam se odlučio na juhu s heljdinom kašom i vrganjima, te meso na "kućni način" (štogod to bilo) i miješanu salatu. Preletih pogledom po stolu i primjetih nešto čudno. Vrč vina i čaše za sherry. Nije da sam sad neki sommelier ili vinski stučnjak, i nije da od seoskog gospodarstva očekujem nekakvu fensi šmensi uslugu i nobl preseravanje, ali?! Za one koji ne znaju, sherry je desertno vino a čaša za sherry je duguljasta čaša vrlo nalik čaši za pjenušava vina no puno manja. U čemu je problem, prvo, čaša je otprilike volmena 1 do 1,5 deci što je puno premalo za vino jer vino ne može razviti miris u takvoj čaši, jedino ako ćete točiti po pola deci. Druga stvar, stolovi su na otovrenom i poprilično "vise" odnosno, nisu vodoravni. U takvoj situaciji dati ovakvu čašu koja je malog volumena, uska i visoka te s malom bazom je, khm khm, najbolji način način da se zalijete vinom obzirom da ćete zbog malog volumena čašu vjerojatno točiti do vrha.

 

OK, prvi dojmovi baš i nisu neki, ali i najlošije dojmove može popraviti dobra klopa. Ukoliko ne pregladnidte, ili umrete od gladi, dok ne dočekate klopu. Naime, tanjure za juhu smo čekali skoro punih sat i pola vremena. I tanjuri imaju sličnu manu kao i "vinske" čaše. Mali i plitki, šta nije osobit problem ako vam je stol u "vagu". Ali ajde, skupa s tanjurima nekome od ekipe je napokon stiglo i hladno predjelo, ako se ne varam svježi sir. Kako su tanjuri bili na stolu a juhe niotkuda, već su krenule šale na račun juhe. Toplo smo se nadali da nitko nije naručio goveđu juhu, jer je klanje kokoši za juhu kudlikamo brže od klanja goveda. A što tek reći za  juhu s heljdinom kašom, krenule su šale da su pri preuzimanju narudžbe tek krenuli u sadnju heljde.

 

Napokon! Juha! Nakon debelo preko sat i pol vremena, mala vrckava konobarica stiže noseći zdjele s juhom. Netko do mene je naručio kokošju juhu, i gledajući kako se juha prelijeva iz šeflje (uzgred, koji je književni izraz za "šeflju"?) u tanjur, stekao sam dojam da se radi o vodi s malo žute boje. Otprilike kao da su na jednoj kokoši skuhali juhu za cijeli vojni garnizon. Nadao sam se da je juha s heljdinom kašom i vrganjima ipak bolja. Netko mi je nagrabio juhu, i znate kako kažu, u nadi je spas. Ali nastavak te izreke ide: nada je kurva. Uspio sam valjda nabrojiti tri zrna kaše i dva listića vrganja u juhi. U juhu je kuhar(ica?) stavio i vrhnje, ali tek toliko da dobije malo bijele boje, od okusa ništa. Što se mene tiče mogo je u juhu umjesto vrhnja staviti i malo boje za krečenje, učinak bi vjerojatno bio isti.

 

Sad polako već rade živčeki, em smo juhu čekali dozlaboga dugo, stigla je hladna, em ne valja. Utjehu sam pronšao u vinu, doduše u potpuno neadekvatnim čašama, koje je bilo dobro. Finog voćnog mirisa i blagog okusa. Vjerojatno chardonnay ili bijeli pinot. Ako ništa drugo, barem bi vino trebalo upotpuniti klopu. Ali avaj… U tanjuru su došla dva poprilično velika kotleta i premalo širokih rezanaca, na žalost kupovnih. Ako nisu kupovni, onda su loše napravljeni s premalo jaja i previše vode kada se mijesilo tijesto za pravljenje rezanaca. Naime usprkos ispiranju u vodi, ispiranje nije uspjelo do kraja prikriti sluzavost tjestenine koja je tipična za tijesto koje kada se, što da se smanji potrošnja jaja što bi se tijesto lakše mijesilo, dodaje voda. Ukoliko nema dovoljno jaja u tijestu, nema što na sebe navući škrob iz pšenice i tada tjestenina postaje slinava. Kod špageta i ine tjestenine se to da riješiti ispiranjem tjestenine u vodi. Ali primjerice kod rezanaca za juhu s premalo jaja koje ne možete ispirati obzirom da se kuhaju u juhi, tipična je ona sluzavost, kao da jedete živog puža golaća. Mislim, WTF? Ako već nisu u stanju napraviti svoju tjesteninu ili kupiti kvalitetnu kupovnu ali skupu tjesteninu, daj se barem potrudi isprati tijesto u hladnj vodi do kraja. Meso na način kuće, khmmm. Dva povelika svinjska kotleta, u "nekakvom" umaku kojeg je uzged rečeno bilo premalo. U umaku se razabirao špek, odnosno slanina, kako tko voli reći, i nekakvih začinskih biljaka. Kojih, nemojte pitati. Po izgledu je vrlo vjerojatno da je bilo i nešto ružmarina u umaku, no po okusu, nemoguće je razabrati o čemu se radi. Vrlo vjerojatno jer je začinsko bilje dodano na samom početku kada se dinstao (pirjao jelte) luk za podlogu pa je previše vrućine ubilo svu aromu začinskog bilja. A davanje arome, odnosno štiha, tome valjda začinsko bilje i služi. Samo meso je bilo suho do bola. Nisam nikada jeo triješće pa ne znam kakvog je okusa, ali postoji izreka da je nešto suho i bljutavo kao da jedete triješće. E, to je otprilke to. Pola drugog kotleta sam dao psu, koji vjerojatno ide uz seosko gospodarstvo, i koji je trčkarao naokolo od stola do stola te čekao da mu netko nešto udijeli. Nda, utjeha je bilo zaista dobro vino koje treba upotpuniti jelo, ali u ovom slučaju vino nije imalo što upotpuniti, tako da…

 

Rezime: ukoliko tražite ugodan ambijent i volite životinje, dopast će vam se pas koji trčkara oko stolova te strpljivo i nenapadno čaka da mu netko nešto udijeli. I tu bi bio priči kraj. Imaju dobro vino, ali vino je dodatak jelima a ne nešto za gašenje žeđi. Na kraju krajeva, ako vam je do vina, nalazite se na međimurskoj vinskoj cesti, i ponuda vina i vinara je izdašna, i siguran sam da će svaki vinar koji ima kušaonu vina uz vino ponuditi ukusniju zakusku za kušanje vina no što se nudi u Goričancima.

 

Za kraj samo kratki osvrt na cijene. Juha, glavno jelo, prilog i salata, 67,00 kn. Nije puno, dapače, i više no prihvatljivo, ali je i dalje puno previše za ono šta se nudi.

 

Da ponovim još jednom, ukoliko vas put nanese na međimursku vinsku cestu, izbjegnite seosko gospodarstvo Goričanec, potražite hranu bilo gdje drugdje, ako treba, rađe u prvom dućanu kupite deset deka sira i salame i napravite sendvič.

 

Na žalost, prilažem samo jednu fotku uz tekst, jer sam od muke pobrisao sve fotke koje sam snimio u izletištu Goričanec.

Izletište Goričanec

Izletište Goričanec

Tomislav Čar

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

93 − 92 =