Ukazala se prilika da s frendom Dariom Trbićem koji povremeno vozi kombi na relaciji Zagreb – Tirana posjetim zemlju orlova. Takva prilika se ne propušta.
Polazak iz Zagreba oko 14 sati. Vožnja autoputom do Karlovca a tada dalje preko Knina do Crne Gore. Predivni krajolici kroz Liku i Dalmaciju, no vrijeme fotografski nimalo dobro. “ćelavo nebo” bez ijednog oblačka, puno vlage, sve u svemu, dosadno. Kroz Crnu Goru se vozimo po noći tako da foto aparat nisam ni vadio iz torbe. Oko 4 ujutro dolazimo na granični prijelaz između Crne Gore i Albanije, Božaj (s crnogorske strane) – Hani i Hotit (s albanske strane). Kako sam devedesetih i sam proputovao veći dio Europe na 4 kotača, mislio sam da sam sve naučio o graničnim prijelazima i špediciji. No ovdje naučih da granični prijelaz ne mora raditi 24 sata dnevno. 🙂 Prijelaz se za teretni promet otvara u 8 ujutro. Odnosno, carinici s albanske strane tek dolaze na posao oko 8, pa dok se popija kava i tako to, potraje to malo.
Kako se probudih već oko sedam, ne imadoh pametnija posla pa uzeh fotić i krenuh malo fotkati. Na samom graničnom prijelazu se nalazi Skadarsko jezero omeđeno planinama. Ima motiva za fotkati, krajolik, kolona kamiona, kuja sa malim štencima i svašta nešto. Izvadih fotić i prionuh fotkanju. Nije dugo trajalo, u daljini vidjeh crnogorskog policajca kako upire prstom u mene i poziva me da dođem. Smušeno pogledam oko sebe i začuđeno prstom pokažem na sebe jasno mu dajući do znanja da pitam “Jel ja?”. Iako nije bilo opravdanog razloga mom čuđenju obzirom da sam bio skoro pa jedini koji je šetao oko granice, ostali su po kamionima još spavali snom pravednika. Krenuh do policajca, a zamnom i frend s kojim sam išao i tada kreće šok terapija. Policajac koji je umislio da je Harry Callahan me odriješitim glasom upita: “Kakvo je to fotografisanje ovdje? Jel ti znaš da je fotografisanje na granici zabranjeno?”
Ja: pa ne znam, a ne vidim neki znak zabrane fotkanja, otkuda bi trebao znati?
Harry Callahan: Ne treba nikakvih znakova, fotografisanje je zabranjeno, zašto slikaš?
Ja: Pa ono, fotografija mi je hobi, pa eto, malo fotkam da ubijem vrijeme dok se ne otvori granica
Vidim da dolazi Dario i nešto priča s drugim policajcem pokušavajući sve okrenuti na šalu, no brzo su ga riješili tako da su ga udaljili od samog prijelaza, a mene je Harry Callahan pozvao da dođem u njegov ured.
Harry Callahan: Odakle si?
Ja: Iz Zagreba
Harry Callahan: Di su ti dokumenti?
Ja: U kombiju
Harry Callahan: Nema veze
Harry Callahan: Zašto fotografišeš ovdje?
Ja: Pa rekoh već, fotografija mi je hobi
Harry Callahan: Kamo ideš?
Ja: U Tiranu
Harry Callahan: Zašto?
Ja: Ide frend tamo službeno pa sam se prikrpao njemu da vidim Albaniju obzirom da nikada nisam bio u njoj i usput da napravim par putopisnih fotki
Harry Callahan: Gdje radiš?
Htjedoh mu reći da radim u novinamam, no sinulo mi da bi to mogo biti loš odgovor u kombinaciji s fotkanjem na graničnom prijelazu i lošim raspoloženjem Harrya Callahana stoga rekoh: U grafičkom studiju
Harry Callahan: šta radiš?
Ja: prijelom, grafički dizajn i tako to
Harry Callahan: Jesi ti možda špijun?
Ja: Ne znam šta da kažem na ovo, mogu reći bilo šta, ali nisam siguran da će to uticati na išta
Harry Callahan: Ti meni ličiš na špijuna!
Ja: Da, baš sam pravi James Bond, šećem s fotićem oko granice da bi me svi vidjeli kako špijuniram
Harry Callahan: Ne zajebavaj se samnom nego pokaži to šta si snimio
Pokazujem liku fotke, i kako koju pokazah, tako ju morah i obrisati. Ošle fotke sve u PM.
Harry Callahan: Odlazi sad, i spremaj taj aparat da ti ga ja nabi zaplijenio.
No da, mislim si, dan je počeo jebeno, na samom početku sam postao špijun.
Nakon što sam postao James Bond prolazimo crnogorsku granicu i dolazimo do albanske granice. Dario policajcu daje naše putovnice i kaže mi: “Pazi sad”. Policajac poskenira putovnice i gura nam putovnice natrag te kaže: “Dokumenti”. Dario se nešto natezao s policajcem oko tih putovnica, guraju ih jedan drugom u ruke da bi na kraju Dario uzeo putovnice i u jednu gurnuo kovanicu od 2€ pa putovnice vratio policajcu. Policajac istrese 2€ iz putovnice, vrati ih i kaže nam da možemo dalje. 😀 Kod carinika Dario unaprijed gura 2€ u dokumente te carinik pregleda dokumente i kaže nam da možemo dalje. Dolazimo do carinske vage da nam izvažu kombi, lik koji radi na kolnoj vagi izvaže kombi, platimo vaganje 5€, no osim toga treba i njemu dati kovanicu od 2€. Odnosimo dokumentaciju špediteru te odosmo u birtiju na graničnom prijelazu popiti kavu. U birtiji se prikopčah na bežičnu mrežu te brže bolje na FaceBooku napišem kako sam postao špijun. 🙂 Špediter javlja da su nam papiri spremni, odlazimo do kombija, kad tamo nekakav lik koji na sebi ima reflektirajući prsluk, on kao upravlja prometom na skučenom graničnom prijelazu, to jest, kaže ti da se pomakneš pola metra naprijed ili gdje se već njemu učini zgodinim. Pogađate, i njemu treba dati 2€. 😀
Cestovni promet u Albaniji je posebna priča, osobito ako ste stranac. Na relaciji Božaj – Tirana – Božaj se može očekivati da vas policija zaustavi 10 do 15 puta. Bez nekog osobitog razloga. U većini slučajeva vas neće tražiti ni dokumente, već će samo kroz otvoreni prozor gurnuti ruku i čekati, već pogađate, da mu udijelite 2€ 😀 Hrvatska je korumpirana na svim razinama, no u Albaniji pojam korupcije dobiva jednu sasvim novu dimenziju. Ceste su kako gdje, ali u pravilu podosta lošije no kod nas. Prometala pak ima svakojakih, od starih krševa koji kod nas nebi ni sa najjačom vezom u stanici za tehnički pregled prošla tehnički, pa do skupih vozila. Poprilično su popularni skuteri. Nije neobično da se na skuteru vozi teret kakav se kod nas ne vozi ni u kakvom karavanu. Ukoliko to nije dovoljno, tada se koriste trokolice koje su u stvari prepravljeni skuteri. Zadnji dio je od skutera, a naprijed su dva kotača na koje je pričvršćen tovarni prostor. U tome se vozi svašta, od tereta pa do cijele obitelji. Ono čega u Albaniji ima pregršt, benzinske pumpe. Na tih 150 km ima vjerojatno stotinjak benzinskih pumpi. Možda malo pretjerah, ali ne puno. Ima ih svakakvih, od derutnih gdje samo fali pumpaš u stolici za ljuljanje, pa do modernih samoposlužnih koje su slične bankomatu, gurnete karticu, odaberete iznos i natočite. No vidio sam svega nekoliko automobila da toče na njima. Autoput je pak priča za sebe. Čovjek bi rekao, najobičniji autoput, kolnički trakovi odijeljeni ogradom, dvije vozne trake plus zaustavna traka. Da, ali.. kod nas, za razliku od Albanije baš i nećete vidjeti traktore, zaprežna kola, trokolice i slična promateala na autoputu. Ulazi u dvorište ili dućan također vode direktno na autoput. A bome se i način vožnje podosta razlikuje no u Hrvastkoj. Pretičete kada i gdje vam se svidi ukoliko ima mjesta da se vozilo koje pretičete i ono koje vam dolazi u susret mogu pomaknuti svako na svoju stranu, pa makar pritom vozili i po bankini, da vam naprave mjesta kako bi prošli. Oduzimanje prednosti je normalna pojava, kao i izlijetanje pred autobus koji pritom mora poprilično zakočiti (pretpostavljam da su putnici u autobusu na ovo navikli pa se čvrsto drže kako nebi pali), žmigavac se u pravilu ne daje, i vrhunac svega, nitko se zbog ovoga ne uzbuđuje niti vam jebe sve po spisku. U Albaniji je to naprosto stil vožnje. 😀
Krajolik je mahom lijep brdovit. No čim se približite nekom naseljenom mjestu, očekuje vas smeće, puno smeća. Ceste, potoci, rijeke, sve je puno smeća. Dolazimo u Tiranu na istovar. Na obilaznici pase stoka koja nije ničime sputana da ne ode na cestu, tako da treba biti oprezan da vam ispred auta ne skoči krava ili ovca. Ima svega, od potleušica do modernih zgrada, i puno replika dvoraca. Stekoh dojam da je lokalnim tajkunima glavni fetiš napraviti kuću u obliku dvorca. Dođosmo do mjesta istovara, kompleks od jedne poslovne zgrade i dva lijepo uređena skladišta, sve zajedno opasano visokim zidom i bodljikavom žicom, točnije, žilet žicom. Vrhunac, žilet žica je pod naponom.
Slijedi povratak prema granici uz stajanje i šetnju po Skadru kako bi se snimilo par uličnih fotki. Ljudi su uglavnom susretljivi i nismo imali nekih problema sa fotkanjem. U svega nekoliko navrata su nam ljudi dali do znanja da ne žele da ih se fotka, ali sve smireno i i bez neke nervoze i ljutnje. Dario mi je na samom početku puta rekao kako u Albaniji ne jede ništa što nije ponio sa sobom. Ubrzo shvatih i zašto. Mesnice u pravilu nemaju nikakve frižidre. Radi se o praznim prostorima od nekoliko kvadratnih metara gdje na zidovima i na stropu vise komadi mesa. Sitniji komadi su u lavoru. Očito je sasvim normalna praksa da mesar od lokalnog seljaka kupi ovcu i na licu mjesta ju prikolje na cesti ispred mesnice te ju razreže i komade povješa na kuke. Mi smo bili polovicom travnja kada je temperatura dobrano prelazila 20 stupnjeva, ne želim ni zamišljati kako je tijekom ljeta. Poškljocasmo par uličnih i krenusmo prema Božaju.
Dolazak na granicu. Standardna procedura, kako kojeg službenika sretnete, tako mu udijelite 2€. Dolazimo do same granice, kažemo cariniku da smo prazni, ovaj nam kaže neka se pomaknemo dva metra naprijed. Pomičem kombi, nisam ga pomaknuo ni rečenih 2 metra, trčečim korakom prilazi Harry Callahan i dere se: “Jel vidiš ti ovaj znak ovdje, piše STOP, to znači da staneš”. Lijepo mu kažem kako mi je carinik rekao da se pomaknem naprijed, na to mi Harry Callahan odgovara: “Ja ovdije regulišem promet”. No da, već sam vidim da nas čeka veselje. Harry Callahan nam kaže da se parkiramo u stranu, i kreće pretres kombija. Te zašto je komora vlažna, te zašto se na ovom dijelu stijenke čuje drugačiji zvuk no drugdje, pa konstatacija da on mora detaljno pregledati kombi, jer tko zna, možda prevozimo drogu. Ne znam koliko je ta tortura trajala, no mei je izgledalo beskonačno dugo.
Prijeđosmo granicu, susretosmo se s Goranom Boričićem iz Podgorice i doživjesmo čuveno Crnogorsko gostoprimstvo. Mi smo zvali na jelo i piće, ali domaćin ne želi ni čuti da išta plaćamo jer, eto, mi smo njegovi gosti. Palo je jelo i pilo i dogovor da se moramo ponovo vidjeti te zajedno istražiti Albaniju. Prespavasmo u Crnoj Gori, zapustimo se kroz predivan krajolik prema Nikšiču i dalje u Bosnu i Hercegovinu prema Trebinju. Predivni krajolici se izmjenjuju, no to je za neku drugu priču. Prvo valja srediti dojmove do kraja i organizirati putovanje u zemlju orlova na nekoliko dana, kako bih tu nama nadasve čudnu zemlju malo bolje upoznao. 🙂
2 comments for “ZEMLJA ORLOVA”