U Švicarskoj je danas, 24. 11.2013. održan referendum kojim se htjelo ograničiti odnos najviše i najniže plaće u tvrtkama. Nit vodilja za odnos 12:1 je bila da nitko ne doprinosi u nekoj tvrtci više od 12 puta no onaj tko doprinosi najmanje. Odnosno, nitko ne može za jedan mjesec biti plaćen više no što je netko plaćen za cijelu godinu. Da li svi zaslužuju istu plaću? Normalno da ne. Netko se duže školovao, netko radi teži posao, netko radi odgovorniji posao, mogli bi tako u nedogled. Zašto direktori, pardoniram, zadnjih petnaestak godina se ta funkcija i kod nas naziva manager, dobiva veću plaću? Vrlo jednostavno, često rade i više od 8 sati dnevno, posao im je stresan itd. No reći ćete, i drugi rade pod stresom i često duže od 8 sati dnevno. Da, tako je. No osnovni razlog zbog kojeg manageri zaslužuju veće plaće, preuzimaju rizik za sebe, zaposlene i cijelu tvrtku. Radnik odradi svojih 8, ili koliko već sati, i nema više “ni brige ni pameti”. I stoga zaslužuju imati veću plaću od ostalih zaposlenih. No zaslužuje li i jedan direktor 100, 1000 ili više puta veću plaću od čistačice? Kratko i jasno. NE! Za početak, da nema te čistaćice, manager bi se ugušio u vlasititom dreku.
Usporedno s ovim referendumom na Europskoj razini ide inicijativa za Bezuvjetni osnovni prihod. Osobno podržavam inicijativu ali smatram da je u sadašnjoj situaciji stvar neodrživa. Stvar nije neodrživa zato jer ne postoji dovoljno dobara, namjerno ne pišem novca, za tako nešto. Nije održiva zbog raspodjele tih dobara, a ne zbog nedostatka istih. A upravo je ograničavanje maksimalnog odnosa plaća dobar smjer i način, i to samo jedan od načina, da se napravi preraspodjela dobara.
Referendum je održan, i referendum je propao. Švicarci se nisu složili s time da se ograniči odnos između najmanje i najveće plaće. Jesam li se nadao da će referendum ipak proći? Jesam. Jesam li iznenađen time da referendum nije prošao? Ne, nisam; ni najmanje. Dapače, iako sam se nadao prolazu referenduma, očekivao sam njegov neuspjeh. Zašto je tome tako?
Za početak, izvršena je neviđena medijska kampanja od strane onih koji se boje za svoja primanja, medijska kampanja kojom se pokušalo utjerati strah u kosti, kao što vidimo strah je uspješno utjeran. Osnovni “argumenti” u kampanji su: strane korporacije će se povući iz Švicarske, gubitak radnih mjesta, najsposobniji ljudi otići će iz Švicarske itd. Uglavnom, propsat Švicarske kakvu poznajemo. Da li ti “argumenti” stoje? Stoje, ali samo malim dijelom. Korporacije bi sigurno radile preustroj da je referendum prošao, neke bi se možda i povukle iz Švicarske, ali većina bi ih ostala. Kao što bi i većina, kako korporativni svijet to lijepo kaže, najsposobnijih Švicaraca ostao u Švicarskoj. Da bi se korporacije, čitaj novac, povukao iz Švicarske mora potpuno nestati interes za to tržište, a teško da je kod Švicarske taj scenario za očekivati.
Drugi razlog, mnogi će reći, u Švicarskoj je previše dobro, odnosno još nije dovoljno loše, da bi se Švicarci odlučili na takav radikalni zaokret. Ni u Hrvatskoj nije dovoljno loše da bismo nešto poduzeli, a kamoli u Švicarskoj.
Uglavnom, za sve je kriv onaj mali postotak bogatih i moćnih. Je li tome baš tako? Ne, nije. Za neuspjeh referenduma je kriva ona ogroma većina srednje klase, koja u Švicarskoj još uvijek postoji, i oni siromašni kojih je u Švicarskoj nešto manje. Svatko od nas, iz ove veće skupine, tko je još radno aktivan se u većoj ili manjoj mjeri, svjesno ili podsvjesno, nada da će jednog dana biti u onoj manjoj skupini bogatih i moćnih. Čak i oni koji su odbacili mogućnost da će za svog života ući u skupinu bogatih i moćnih priželjkuju da barem njihova djeca uđu u tu skupinu. Glasanjem za ograničavanje odnosa najniže i najviše plaće bi sebi i svojim potomcima, ionako mizerne šanse da postanu bezobrazno bogati i moćni, samo još više smanjili. To je otprilike kao da si ionako male šanse za JackPot na lotu smanjimo, a to ne želimo. Normalno, nekakva petica ili šestica na lotu, koja bi bila dostupna svima, ne zadovoljava naše megalomanske apetitie. Bolje da ja budem bezobrazno bogat, nego da svi skupa dobro živimo.
Koliko je ovo društvo otišlo k vragu dovoljno govori da nam je sintagma “Rad rad i samo rad” utjelovljenje nečeg dobroga i pozitivnoga. Ne gospodo, “rad rad i rad” je utjelovljenje zla i krivog sustava vrijednosti. Istina, bez rada ljudsko društvo kakvo poznajemo bi nestalo. No i životinje, iznad koji se volimo izdizati, poznaju pojam slobodnog vremena i zabave. Kada se pobrinu za hranu životinje odmaraju, a mnoge, osobito primati, se i zabavljaju. Hmmm, jesam li spomenuo da smo se izdignuli iznad životinja? Jesmo li?
Koliko je sustav vrijednosti poremećen dobro ilustrira jedna scena iz dokumentarca Michaela Moorea Capitalism a Love Story (barem mislim da sam to vidio u tom dokumentarcu). George Bush stariji, u doba kada je bio predsjednik Sjedinjenih američkih država, kada se već lagano zahuktavalo sve što će dovesti do globalne recesije 2008. godine, ima nekakav prijem i govor za obične “građane vulgaris”. Na pozornici je uz njega bila i sredovječna žena na kojoj je vidljivo kako je issisan život iz nje. Bush je pozove i pita je tko je i što je. Žena se predstavi i kaže nešto u stilu: “Zovem se Jenifer Smith, zadnjih 7 godina uz svoj redovni posao radim još i honorarno jer nas je četvero u obitelji.” Na to Bush odgovara: “Ovo je snaga Amerike, ovakvi ljudi će nas izvući iz recesije i vratiti američku ekonomiju na put pobjede”. Što je tu krivo? Krivo je to što ovakvi ljudi neće izvući bilo koga iz ičega, već će samo napuniti džepove onih čiji su džepovi već ionako puni. No vrhunac svega, ta žena je bila ponosna na sebe i gledala je Busha s poštovanjem umjesto da je bude sramota i da osjeća prijezir prema svom omiljenom predsjedniku.
Nekada su robovi pokušavali pobjeći od robovlasnika, no sada su ti isti robovi nesputani okovima, ali sami hrle u okove druge vrste. A najgore od svega, jako su ponosni na što su sputani nevidljivim okovima.
Rado bih vidio referendum za ograničavanje odnosa minimalne i maksimalne plaće u Hrvatskoj, pa ako ima netko suvislu ideju kako to provesti, neka se javi. Jer ja nisam niti politička stranka niti Katolička crkva da bih imao resurse i logistiku za prikupljanje dovoljnog broja potpisa za referendum. Pa neka se slobodno javi putem kontakt forme. A u međuvemenu ću dalje ići robovati i iduće nedjelje izaći na referendum koji se bavi životno važnim stvarima poput, tko s kime ide u krevet.