Pred podosta godina sam (pokušao) kroz dva članka (1 i 2) raspetljati zavrzlamu s kolor profilima i vjerodostojnim prikazom boja. No u zadnje vrijeme primjećujem da se javljaju nedoumice oko formata u kojem predati fotografiju ili neki drugi materijal za tisak odnosno print.
Sažetak teksta za one koji ne žele čitati objašnjenja.
Oni koji nemaju volje čitati dugačke tekstove mogu nakon sljedeća dva pasusa prestati čitati.
Ukoliko trebate složeniju pripremu za tisak/print, koja sadrži i rasterske i vektorske elemente, PDF je zbog svojih mogućnosti istisnuo gotovo sve druge formate. Neću se upuštati u mogućnosti PDF-a jer bi to zahtijevalo puno više vremena i prostora za tekst no što imam na raspolaganju.
Ukoliko pak imate jednostavnije materijale za print/tisak, odnosno samo želite ispisati svoju fotografiju JPG datoteka je pravi odabri. Odaberete JPG datoteku sa najmanjom kompresijom, odnosno najvećom kvalitetom, i to je to. Često se čuje da JPG koristi kompresiju sa gubitkom podataka, dok TIF može koristiti kompresiju bez gubitaka podataka. Rezultati mjerenja X-Riteovim eXact spektrofotometrom koje sam radio pred par godina kažu da je razlika između printa identične “mete” spremljene kao JPG-a i kao TIF-a na nivou akademske diskusije. Odnosno, razlika je 0,5 delta E (prosječno ljudsko oko primjećuje promjene od 3-4 delta E). A i o tim rezultatima bi se dalo diskutirati. Stoga nema apsolutno nikakve potrebe za spremanje fotografija u TIF formatu kada ih šaljete na print. U rijetkim situacijama kada se može profitirati od TIF format, kada printate jako fine tonske prijelaze (primjerice tonove neba bez oblaka) na jako kvalitetnom printeru koji koristi 6, 7 ili više boja, i pripadajućem visokokvalitetnom papiru. I to ne zato jer TIF može spremiti podatke komprimirajući ih bez gubitaka, ili da ih uopće ne komprimira, već zato jer TIF podržava 16 bitnu dubinu boja. No i to će uočiti tek iskusno oko i osoba koja je “pixel peeper” i koja gleda ispis umjesto fotografije, to ima smisla samo ukoliko je nekome “pixel peeapanje” posao. 16 bita ima smisla u obradi, ali to je već neka druga tema.
Da rezimiram, kompleksne grafike šaljete kao PDF po uputama onoga tko će tiskati/printati, a fotografije kao JPG sa najmanjom kopresijom i uputama onoga tko će ih tiskati/printati.
Za one koji žele znati više
Pokušat ću biti što jednostavniji te da vas ne zamaram stvarima koje vam u svakodnevnoj praksi neće biti potrebne. Ostatak članka je razdvojen u dva dijela, formati pogodni za tisak kompleksnih stvari koje sadrže tekst, rastersku i vektorsku grafiku, te formati pogodni za tisak/print jednostavnih stvari poput fotografija.
Formati datoteka za tisak kompleksnih materijala.
Ono što je važno za razumijevanje, svaki format, svaki uradak koji predate na tisak/print, će u konačnici završiti kao, najčešće, kolor separirani rasterizirani TIFF visoke razlučivosti, bilo da je operater na printeru ili osvjetljivaču svjestan toga i vidi ga pa čak može nešto korigirati, ili je proces potpuno transparentan pa operater nije ni svjestan da postoji. Taj TIF, ili koji već format neki proizvođač koristi, pisač ili tiskarski stroj ispisuje točkicu po točkicu.
Kada govorimo o kompleksnim materijalima misli se na materijale koji sadrže tekst, rasterske i vektorske elemente koji su u nekom međusobnom odnosu. Oni se mogu u tisak/print predati u dva različita tipa formata. Formati koje je potrebno interpretirati poput PDF-a, PostScripta TIf-a itd, i formati koje nije potrebno interpretirati primjerice DCS-a te ih je potrebno samo rasterizirati. PDF je zadnjih desetak i više godina postao de facto standard te je gotovo u potpunosti istisnuo PostScript i ostale formate. Kod formata koje je potrebno interpretirati je kudlikamo veća mogućnost da nešto pođe po zlu, jer je moguće da softver koji interpretira određeni format, primjerice Harlequin RIP nekog osvjetljivača ili višebojnog printera to ne interpretira na isti način kako ga interpretira i softver koji koji je producirao datoteku, primjerice Adobe InDesign. Pogotovo kada govorimo o PDF-u koji je u stvari “container” u kojem se “nalaze” datoteke u formatima koje je također potrebno interpretirati (PSD, AI, JPG itd). Stvari tada postaju izrazito kompleksne. Ako se pitate zašto se PDF uprkos tome što je izrazito kompleksan format koji treba interpretirati, nametnuo kao de facto standard, odgovor je, zbog svojih mogućnosti. U visoko automatiziranim sustavima uz odogovarajuću implementaciju je moguće pomoću PDF formata davati razne instrukcije, pa čak vršiti i naplatu tiska/printa (!), što sa, koliko je meni poznato, ostalim formatima nije moguće, barem ne bez skupih custom rješenja.
Formati datoteka za tisak jednostavnih materijala
Kod jednostavnih materijala koji se sastoje samo od rasterske grafike, odnosno fotografija, stvar sa tiskom/printom je kudlikamo jednostavnija te nema potrebe za korištenjem tako kompliciranih formata poput PDF-a. Time se izbjegava masa “zamki” u tisku/printu te nećete uopće čuti za overprint, širenje, gušenje, UCR, GCR i slične termine. No i tu kao i kod složenih materijala postoje formati koje treba interpretirati (parsati), i formati koje ne treba interpretirati. JPG je primjerice format koji ne treba interpretirati, jer se vrijednost svakog piksela zapisuje, piksel po piksel (OK, nije baš tako jednostavno kod JPG-a, ali shvatili ste bit). JPG-u treba samo pridružiti odgovarajući kolor profil. Softver koji upravlja printerom treba očitati vrijednosti svakog piksela rasterizirati ga i to je to.
No i kod jednostavnih materijala je moguće koristiti formate datoteka koje treba prije rasterizacije interpretirati. Neki od tih formata datoteka su standardizirani ili je standardiziran zapis izmjena nad njom, poput RAW datoteka, a neki formati nisu standardizirani ali su de facto standard u branši, recimo TIF i PSD datoteke. Kod RAW datoteka se ne mijenja sam zapis piksela kada editirate fotografiju, već se samo zapisuje koje su promjene nad pojedinim pikselima napravljene te ovdje govorimo o nedestruktivnom editiranju. Postoje dva pristupa kod zapisivanja tih promjena, da se te promjene zapisuju u zasebnu standardiziranu XMP datoteku, koja je najobičniji tekstualni zapis, što koristi većina proizvođača foto aparata, ili da se same promjene, također u XMP formatu stave unutar same RAW datoteke. Svaki od pristupa ima svojih prednosti i mana koje se uglavnom odnose na asset management i skladišni prostor na disku. Ako se promjene zapisuju unutar same RAW datoteke, za svaku varijaciji treba snimiti novu kopiju RAW datoteke na kojoj će se napraviti izmjene, a RAW datoteke su velike. Ukoliko se koristi zapisivanje izmjena nad RAW datotekom u zasebnu XMP datoteku, za više varijacija RAW datoteke nije potrebno raditi kopije same RAW datoteke, već se samo rade varijacije XMP datoteka koje su vrlo male ali pritom ako niste organizirana osoba zbog mase različitih datoteka možete imati kaos na disku. Pritom su potencijalni problemi prilikom printa zbog javne standardizacije mali.
No stvari mogu postati škakljive ukoliko se koriste formati datoteka koje treba interpretirati a nisu javno standardizirani, već su u vlasništvu pojedinih tvrtki. Iako je PSD de facto standard i Adobe je dao dokumentaciju kako čitati i zapisivati podatke unutar same PSD datoteke, Adobe nije dao na uvid kako PhotoShop parsa (interpretira) same podatke unutar PSD datoteke. Stoga postoji mogućnost da će neki drugi program drugačije interpretirati neku PSD datoteku od PhotoShopa čiji je to nativni format. Ovdje su šanse da nešto pođe po krivu veće no kod editiranih RAW datoteka, što zbog toga jer je XMP javni dobro dokumentirani standard, što zbog toga jer su mogućnosti PSD datoteka i svega što ona podržava kudlikamo veće od mogućnosti RAW datoteka. Obzirom da PhotoShop podržava puno veći set za editiranje poput “smart objecta”, “adjustment layera” itd. koje RAW formati odnosno XMP ne podržava, PhotoShop ne otvara RAW datoteke, već uz pomoć ACR plugina koji može čitati i editirati RAW datoteke “parsa” (interpretira) podatke te ih prosljeđuje PhotoShopu koji ima puno veće mogućnosti editiranja kao i veću mogućnost zapisa tih promjena u PSD formatu no što to može RAW format.