BATMAN JE STIGAO

11.12.2009. bijah s kolegom Krešimirom B. na poslovnom putu u Austriji te odlučismo u povratku, 12.12.2009. svratiti u Rijeku. U Peak&Poke, muzej starih računala i informatičke tehnologije na prezentaciju Miroslava Ambruša Kiša, novinara Večernjeg lista, o "jeftinim" letovima u svemir. Prije toga je valjalo nešto pojesti.

Hodajući riječkim Korzom u potrazi za nečim čime bi utažili glad, vidjesmo ženu od kojih pedesetak godina kako leži na podu i zapomaže. Ono što je bilo začuđujuće, ljudi su prolazili mimo te žene i okretali glavu trudeći se da je ne vide te bi produžili svojim putem. Krešimir B. i ja priđosmo ženi te pitasmo što se desilo. Žena se spotaknula i pala. No problem je što je žena anoreksična, te ima kakvih 35 kg. Da stvar bude gora, rekla je kako boluje od težeg oblika osteoporoze ta da je već imala popriličan broj lomova. Na trapericama se u području koljena nazirala krv. Obzirom na situaciju bilo nas je strah išta napraviti osim pozvati Hitnu pomoć. I bješe učinjeno. U međuvremenu se skupila riječka klinčadija oko nas kojoj je cijela situacija bila zanimljiva, jer eto, bilo je nekog muvinga, nešto se dešavalo.

Kako je bilo poprilično hladno, bura je bila nemilosrdna, prvo skupismo hrabrosti te smo ženu nekako posjeli na podmetače za stolce koje smo "zapljenili" s terase obližnjeg kafića. Kako smo je uspjeli posjesti na podmetače a da joj pritom ne polomimo niti jednu kost, odlučili smo je posjesti na stolac. Na kraju smo je skupa sa stolcem odnjeli u kafić. U međuvremenu smo još nekoliko puta nazvali Hitnu pomoć. Lokalna klinčadija kojoj je cjelokupna situacija bila i više no zanimljiva i uzbudljiva, se ponudila da pričeka van kafića i da dočeka Hitnu pomoć te liječnike obavijesti kako smo ženu prenjeli u lokal.

Nedugo nakon toga, jedan od klinaca ulazi u lokal i smije se te mumlja nešto: "Vidi ove kako je pijana". Pogledam kroz prozor lokala i vidim djevojku od kojih 13 do 15 godina kako leži na trotoaru. Ljudi ponovo okreću glavu i bježe što dalje od te djevojke. Već drugi put u sat vremena u krugu pedesetak metara, zaista nevjerojatno, na tlu leži unesrećena osoba kojoj nitko ne želi pomoći. Svi imaju "važnijeg posla". Nevjerojatno.

 

Izlazim van dok Krešimir B. ostaje s unesrećenom ženom u lokalu u nastojanju da ženu pokuša smiriti obzirom da je u šoku i počinje paničariti. Dolazim do djevojčice, pokušam je dozvati ali ona ne reagira. Pljusnem je lagano po licu, nema reakcije. Pokušam još jednom malo jačom pljuskom, bez uspjeha. Na vratu napipam arteriju i osjetim puls. Okrenem djevojku u bočni položaj i izvučem jezik van kako se nebi ugušila. Sva sreća pa je ostalo nešto znanja s predavanja Prve pomoći prilikom polaganja vozačkog ispita od pred poprilično godina, dovoljno da se ne sjećam koliko točno. Obzirom da je curica bila poprilično oskudno odjevena, te se košulja izvukla iz hlača i trbuh i leđa su joj bili goli a ona poprilično hladna i u nesvjesnom stanju, za početak sam skinuo dugački zimski kaput koji je bio dovoljno velik da ju skoro u potpunosti zagrnem i podvučem pod nju.

Nakon toga sljedi još jedan poziv Hitnoj pomoći, čim su vidjeli s da se već po ne znam koji puta zove s istog broja, glas s druge strane kaže kako su kola Hitne pomoći poslana te da se strpimo. Uzvraćam da ovaj puta ne zovem zbog unesrećene žene, već zbog alkoholizirane i pothlađene maloljetnice koja ne reagira ni na kakve podražaje. Nakon tog poziva kroz nekoliko minuta dolaze kola Hitne pomoći te odvoze obje unesrećene osobe.

Nakon svega skupa kad sam si izvrtio "film" unatrag, bio sam u jednom momentu ponosan sam na sebe. No nakon malo razmišljanja sam zaključio da u biti nemam razloga biti ponosan na sebe. Krešimir B. i ja smo učinili stvar koja bi trebala biti normalna, ali očito nije, barem ne više. Dapače, samo smo ispunili zakonsku obavezu koja kaže de je obaveza svakog građanina pomoći unesrećenoj osobi.

Na kraju se zapitam, u kakvom svijetu to živimo? Imaju li stotine, ali doslovce stotine ljudi koji su prošli pored ovo dvoje unesrećenih niti ne trepnuvši svoju djecu, majke, nekog bliskog do koga im je stalo. Razmišljaju li o tome da se nesreća može dogotiti njima i njihovim najbližim, te da bi mogli doslovce umrijeti na cesti. Ne zato jer je ozljeda tako teška, već iz razloga jer su svi oko njih okrenuli glavu i produžili svojim putem. Baš onako kako su to učinili i oni.

Ono što je najstrašnije od svega, upravo će oni biti najglasniji u osudi društva, govoriti kako je društvo nehumano, bez samilosti i brige za druge. Koje licemjerje.

Tomislav Čar

  1 comment for “BATMAN JE STIGAO

  1. 17. kolovoza 2012. at 07:48

    jeate koja priča. sreća da ste bili tam jer da nije bilo vas ko zna kaj bi se desilo. enivej, svaka čast.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

61 + = 70