PRASAC, ILI, KAKO UŽIVATI U SVINJARIJI

Posjetih napokon, Prasac, restoran na Gornjem gradu. Čitao sam i slušao na sve strane o njemu, ali kako ponekad znam biti “Nevjerni Toma” odlučih provjeriti i sam o čemu se to toliko piskara i priča zadnje dvije tri godine.

 

Vranyczanyjeva 6, Zagreb. Ulaz prije stare lokacije Tolkiena. Od Uspinjače krenete prema Markovom trgu i druga lijevo, prva lijevo je Strossmayerovo šetalište.

Mali ambijent s drvenim stropom i prastarim ventilatorima koji upotpunjuju ugođaj, za 15 do maksimalno 20 ljudi. Ugodno uređen. Ništa fensi šmensi, ajmo reći, kao kakva ugodno domaćinski uređena birtija, kakvih po Austriji, Njemačkoj i Švicarskoj ima popriličan broj. Ovo “birtija” ne treba ni u kom slučaju shvatiti u negativnom kontekstu, naprosto nemam prikladan izraz, možda je najbolje usporediti s pubovima na Otoku. Prije no što krenem na ostatak priče, mali osvrt na ime i povijest restorana. Dobar dio informacija sam isčeprkao po netu, no nevažno 🙂

Restoran je otvorio mladi kuhar Dino Galvagno, neki miks Sicilije (otac) i Slavnonije (mati). Očito jako temperamentni i svojeglav čovjek obzirom da je restorane u kojima je kuhao mijenjao češće no čarape. Zašto je tako često mijenjao restorane, ne znam. No očito je dolazilo do sukoba s vlasnicima restorana, jer, iako si glavni kuhar, samo si glavni kuhar, i kada dođe do sukoba mišljenja kako bi trebalo voditi restoran, zadnju riječ ima vlasnik restorana. No izgleda da vlasnici restorana u kojima je Dino tjerao po svome nisu imali ni sluha niti hrabrosti za njegove ideje. Po meni, to je skroz OK, jer moguće da čovjek nikada nebi mogo u tuđem restoranu pokazati svoj talent do kraja. Ovako je sada sam svoj gazda, i to očito dobar gazda. Dok dobar dio restorana muku muče kako privući goste i opstati u ovim kriznim vremenima, Prasac tih problema nema. Ukoliko želite biti sigurni da ćete tamo zateći stol, najpametnije je rezervirati isti barem tri dana unaprijed.

Zašto ime Prasac? Čovjek je očito lokal patriota i osvješten. Da ne kopipejstam s njihove stranice, opitsat ću sam ime kako sam ga shvatio i doživo. Radi se o tome da je to restoran koji nudi “domaća jela”, jela pripremljena na moderan način spravljena od lokalnih namirnica, pretežito sve se nabavlja na Dolcu. Stoga je glupo da takav restoran ima neko fensi francusko ili englesko ime. No ima tu još poveznica. Naime, prase, ilitiga svinjetina, je u kontinentalnom dijelu Hrvatske najzastupljenije meso, pa se ime savršeno uklapa u tom kontekstu, isto kao i izreka u ovim krajevima: “Uživao sam k’o prasac u blatu”, a tu ste došli uživati. Ovu nit vodilju prate i jela koja se nude. Ako je na meniju teleći obraz s bubrezima i mozgom, onda se to jelo tako i zove, a ne nekakav fensi francuski izraz na kojem ću polomiti jezik.

Restoran se nalazi u Zagrebu, a ne u Parizu. Dino majstore, svaka čast. Pravo osvježenje u gastronomski učmalom Zagrebu. I da, umalo zaboravih, što bi bilo nedopustivo obzirom da između ostalog živim i od grafičkog dizajna, karakteristični znak odnosno logotip je vrhunski, skoro ko da sam ga ja radio. Obris praseće guzice s ušima i zavinutim repom. 🙂 Palac gore za nepodlijeganje općem trenud fensi-šmensi restorana zadnjih godina, imena jela i logotip.

Dođosmo, rekosmo konobaru da imamo rezervirano, smjestismo se. Jedan jedini konobar, no obzirom na veličinu lokala, dosta. Dovoljno nenametljiv a opet dovoljno ažuran da ga se ne mora čekati ili dozivati. Taman ima mjeru i onaj istančani osjećaj, koji mnogima fali, kada treba pristupiti gostu. Nudi nam prvo vodu, valjda vidjevši na našim licima da smo uspuhani i žedni (mala opaska, kasnili smo u restoran dobrih pola sata a glad i žeđ je napravila svoje pa smo ubrzali tempo na kakvih 30 stupnjeva). Čestitke na dobrom uočavanju, jer nam je svima za početak dobro došla upravo voda. Kada smo se nakon par minuta opustili i napojili vode, konobar dolazi ponovo i sada nas pita što ćemo popiti i da pogledamo meni koji se nudi. Tu sada dolazi do malih problema, kojih na sreću nema puno, točnije, samo ovaj. Problem su strani jezici. Daleko od toga da konobar ne govori i engleski i njemački, no problem je s prevođenjem pojedinih namirnica. Ja se zbilja ne mogu požaliti na moje poznavanje engleskog a još manje na poznavanje njemačkog, ali moje poznavanje namirnica se svodi na grah, piletinu, papriku itd. No prevesti patlidžan ili koromač, to je već problem. No to nebi smio biti problem za konobara koji radi u takvom restoranu. No na kraju su svi sastojci uspješno prevedeni, malo na njemačkom malo na engleskom 🙂 I tu bi problemima bio kraj.

Predjelo:

Jedno predjelo su pačja krilca, ne sjećam se više, sa svime i svačime 🙂 Ne sjećam se obzirom da to nitko nije uzeo. Drugo predjelo, pečeni file, ako me sjećanje dobro služi neka domaća bijela riba, s patlidžanima i gro drugog povrća. Sve skupa jako dobro izbalansirano. Puno različitih okusa, kiselo, slatko, slano…. a friško pečena riba, pa ujedno i vruća, preko tog hladnog povrća taman dobro dođe da povrće ispusti svoju aromu i okuse. Ljudi tako se to radi, a ne nakrkat Vegete. Prvo šta bi ja napravio da sam vlasnik nekog restorana, pobacao svu Vegetu koju nađem. A ne kao u jednom drugom poprilično poznatom zagrebačkom restoranu, prvo mi za zub zapne krupniji komadić mrkve iz Vegete, kaj će reć da se Vegeta nije skroz ni rastvorila. Da se razumijemo, nemam ja ništa protiv Vegete, opako dobra stvar za po doma kad na brzinu treba začiniti nešto. Al kad nešto platim puno love, onda očekujem da hrana bude začinjena svježim začinima, znači sol, biber i razno svježe bilje, a ne Vegetom.

Glavno jelo:

Dvojac koji je bio samnom se odlučio za nešto konzervativniju opciju; mač (riba) u nekakvom umaku. Ja sam se pak odlučio za nešto hrabriju kombinaciju. Već spomenute teleće obraze s mozgom i bubrezima u pireu. Koliko sam čuo, riba je bila na nivou. No ne mogu o njoj pošto nisam jeo. Ali zato mogu o telećim obrazima. Zaboravite sve što ste znali o mozgu s jajima ili o bubrezima kao o trećerazrednim jelima za sirotinju. Neću puno, samo ukratko, stvar se topi u ustima, prava rapsodija okusa  i naprosto mami na isprobavanje još ovakvih kombinacija. Moram ponovno  navratiti u Prasca i probati fileke. Jedno je sigurno, nemaju veze s špek filekima ili filekima na kiselo. To je pretpostavljam ono oko čega se Dino nije mogao složiti u drugim restoranima, ponuditi često potcijenjene namirnice i napraviti od njih vrhunski užitak za nepce. Drugi očito nisu imali hrabrosti u ekskluzivnom restoranu ponuditi bubrege, fileke i ostalo “smeće” od jela. O da samo zaju koliko su u krivu bili.

Desert:

Ak se ne varam, jedan desert je bio čokoladni sufle s kruškom i umakom, pretpostavljam da je i umak od kruške. Drugi je pak bio kombinacija malina sa svojevrsnim šlagom od jogurta (platim cugu onom ko pogodi da je “šlag” od jogurta) i svojevrsnog čipsa od nekog tankog tijesta. Poredano: ploška “čipsa”, “šlag” od jogurta, maline, pa opet ploška čipsa i tako dalje. Desert, smrdi na “ja bi toga još, u neograničenim količinama”.  Čips pretjerano sladak, maline s okusom malina (kak sam ovo pametno sročio), a “šlag” od jogurta podosta kiselkasto. Svako za sebe, ništa posebno, čips presladak, maline ko maline, šlag blago prekiseo. No kad se to sve stopi u ustima, onda nastaje harmonija. Ma, krivi izraz, ne nastaje harmonija, nastaje vatromet tri različita okusa.

Vina:

Vino se može dobiti na čaše i nije nužno uzet cijelu butelju, nudi se nekoliko crnih i bijelih vina. Ne radi se o vinima masovne produkcije, već se svaka sorta vina uzima od točno određene vinarske obitelji s Jadrana. Neću previše o vinima drvit pošto je moje someliersko znanje skromno, no kako god, meni je bilo dobro. Ako ništa drugo konobar zna više od mene. Zna poslužiti vina, šta se od njega i očekuje, a ne da mi se desi kao u nekim, nazovirestoranima, da mi konobar donese čašu gemištaču, ili sačuvaj bože, prikladnu veliku bačvastu čašu za bijelo vino i onda saspe pola butelje u nju.

Cijene:

Nas troje, svo troje trosljedni meni (predjelo, glavno jelo i desert), 6 čaša vina, da smo znali da ćemo svako po dvije čaše uzeli vjerojatno cjelu butelju, i dvije litre obične jamnice, 990 kn. Pristojna i prihvatljiva cijena.

Dobro: Vrhunska klopa, ugodan ambijent, dobra posluga

Loše: Skroman meni od svega dva jela (iako možete sami slagati meni, za svako jelo/predjelo/desert imate samo dvije opcije to ne mijenja situaciju), osoblje bi malo bolje moglo baratati stranim jezicima, ovo se odnosi isključivo na poznavanje izraza za namirnice koje se koriste u jelima, dok je opće poznavanje njemačkog i engleskog jezika dobro. No neću ovo previše zamjeriti, jer je izbor namirnica koji se danas nudi toliko velik da je teško sve popamtiti i na materinjem jeziku, a kamoli još i na nekoliko stranih jezika.

Opći dojam, malo ću se raspisati obzirom da nije pisano za neki gastroblog već će ovo čitati (valjda) ljudi raznh profila.

Prasac je definitivno zaslužio svaku preporuku, uz jednu ogradu. Prasac nije mjesto za svakoga.

Prvo, veličina porcija koje bi mogle biti malo veće. No čak i da jesu malo veće, Prasac nije restoran tipa “prežderao sam se ko svinja, ne mogu se dignuti od stola”, već tipa; “došao sam uživati u jelu ko prase u blatu”. Ukoliko tako postavite stvari, onda je sve u redu, i veličina porcije i cijena. Ukoliko se želite prežderat za 100 kn, potražite Čingać, Rubelja ili bilo koju pečenjaru sličnog tipa. Prasac jednostavno nije za vas. No lako možete natrčati i na “restoran” koji će vas počastiti restoranski cijenama ali hranom, porcijama i ambijentom lokalne pečenjare. Ne želim uopće uspoređivati ova dva tipa mjesta gdje možete napuniti svoj želudac jer stvari su jednako usporedive kao i najnoviji i najbolji Porsche i najnoviji model M.A.N. šlepera. Drugi potencijalni problem zašto prasac nije za svakoga, relativno skroman meni od svega dva jela.  Možda to vama osobno nije problem jer ste gurman i znatiželjni. No može vam se desiti da sa sobom povedete nekoga a taj dan se na meniju nude primjerice riba i fileki. I onda vam se desi da osoba koja je s vama ne jede ribu uopće, a na sam spomen fileka joj se povraća. E to je onda već svinjarija. 🙂

Ali ako želite svinjariju, spremni ste istraživati i uživate u klopi ko prasac u blatu, Prasac zaslužuje svaku preporuku.

Tomislav Čar

  3 comments for “PRASAC, ILI, KAKO UŽIVATI U SVINJARIJI

  1. 26. rujna 2012. at 19:41

    Prošlu nedjelju u restoranu Pri Staroj vuri u Samoboru. Bio je obiteljski rođendanski ručak. Mali prostor restorana kojega nema dovoljno za sve ljude koji bi htjeli vikendom po zimi tamo ručati, WC ružno izgleda i jako je star. Hrana ništa posebno, konobar previše priča i nameće se sa nekim svojim komentarima. Meni je puno bolji restoran Gabrek u Samoboru, tamo sam bila već puno puta, a ići ću sigurno i ponovo. U Gabreku je jako ukusno meso na sve načine napravljeno, a za desert su mi najbolje palačinke za koje imaju svoj poseban meni od valjda 15 različitih vrsta. Jako ukusne i velike palačinke, tako da se može i samo od njih najesti. Jedna porcija palčinki je dosta skupa, ali je jako velika, pa je dovoljna i za dvije osobe.

  2. 24. svibnja 2013. at 12:13

    Ne, Dino je za Kikin mousse komentirao da nije sličan nijednom koji je do sada probao (i da će vidjeti kakvi će ostali biti). Po meni su to bili loši komentari i očekivala sam da će Kike ispasti, zapravo, i ona je sama to očekivala, jer smo vidjeli kad je počela pričati o tome kako će ona ispasti (tj. kako već ima pripremljen govor za odlazak itd.). Po komentarima njen je bio najlošiji, ali je ipak ostala :ne zna:… Da, to je sigurno loš komentar, dobar je npr. Radovanovo: Meni je to fino. Ali svi smo znali da ona neće ispasti mada je po meni ona najodgovornija za neuspjeh torte, Gerićka je već u komentarima diskretno negodovala i dala do znanja da bi ona drugačije uradila, Petra se dosjetila cvekle i koliko sam shvatila ona je odradila dekoraciju, a tu je njihov tim bio bolji. Nego, Palfi i Nikola mogu Ivani stope ljubiti, odvela ih je drito u finale i da ih nije ona uzela u tim Palfi bi svakako bio u gubitničkom jer bi ostao zadnji kao utješna nagrada, mislim da je Ivana birala po kvalitetu, a ne po simpatijama.

  3. 14. rujna 2013. at 17:43

    Svakako treba posjetiti dok je ljeto i terasa…

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

24 − = 16