Kako je ovo ljeto bilo, i još uvijek je, radno, odlučih si pokloniti izlet u prirodu kada budem imao slobodne dane tijekom tjedna tako da izbjegnem vikend zbog gužve. Frenda Hrvoja, mog dežurnog sup(a)utnika po raznim nedodžijama je teško natjerati na izlet otprilike koliko je i žabu tešno natjerati u vodu. Destinacija, Bijele Stijene, biser Gorskog Kotara. Pridružio nam se i Hrvojev frend Krešo koji je iz Brna došao kući na godišnji odmor.
Pokret osobnim automobilom iz Zagreba, točnije Brezovice gdje smo pokupili Krešu, je bio nešto iza 14 sati. Penzionerskim tempom vožnje po staroj cesti te usputnim razgledavanje okolice smo oko 17 sati došli do Mrkoplja. Iz Mrkoplja smo produžili do sela Tuk gdje smo kod gospodina Rajka preuzeli ključ naše baze, planinarske kuče Jančarica. Do Jančarice se može doći iz dva smjera, iz pravca sela Tuk, kojim smo mi išli jer smo u Tuk navratili po ključ, ili iz pravca Begovog Razdolja. Kartu s prikazom cjelokupnog puta možete pogledati na Google Mapsima, koji iz nekog čudnovatog razloga poprilično traljavo prikazuju put. Bolja opcija je preuzeti KML datoteku za GoogleEarth koji puno bolje prikazuje rutu puta. Dio rute je napravljen ručno, prilazi do staze koja vodi na vrh Bijelih Stijena, a dio puta je trasiran pomoću mobitela s GPS-om. Cijeli put nije trasiran mobitelom čisto kako bi se sačuvala baterija, jer uključeni GPS “ždere” bateriju samo tako.
Put do Jančarice
Kako već napisah, možete doći do Jančarice preko Tuka i Matić Poljane ili preko Begovog Razdolja i Vrbovske Poljane. Mi smo, obzirom da smo morali u Tuk po ključ, odlučili na rutu Tuk – Matić Poljana. Od Tuka se vozite nekoliko kilometara po dobroj makadamskoj cesti za Jasenak. Proći ćete kroz Matić Poljanu, visoravan dugu 3 km na kojoj je postavljeno 26 vapnenačkih monolita u formaciji kolone u spomen dvadesetšestorici partizana koji su se ovdje smrznuli 25. veljače 1944. Na kraju Matić Poljane je križanje gdje skrećete lijevo, postoji putokaz za Jančaricu i uočit ćete sa križanja lovačku čeku. Ovaj dio puta je relativno kratak, nekih 1 do 1,5 km, poprilično i žestok. Moguće je proći osobnim autom, ali to ne preporučam. Radi se o makadmaskom putu koji je strm i ima duboke kolotečine te je pun velikog kamenja. Trebat će vam poprilično vozačkog umijeća i vještine da se dovezete do Jančarice a da si pritom ne probušite karter na autu ili da si ne odvalite auspuh. Ukoliko stanete na strmijem dijelu uspona, vjerojatno više nećete moći krenuti već ćete se morai u “rikverc” spustiti do manje strmog dijela, a šanse da stanete su poprilične pošto je put toliko loš da se i u prvoj brzini uspinjete gotovo na “ler gasu”. Ukoliko na autu imate ljevane naplatke, na naplatcima ćete imati popriličan broj uspomena s tog putovanja. Topla preporuka, odaberite rutu preko Begovog Razdolja.
Baza za sutrašnji pohod
Dolazimo do Jančarice, naše baze, i raspremao stvari. Kuća ima svoj bunar, no nije preporučljivo piti vodu iz bunara obzirom da se voda rijetko vadi iz njega pa postoji šansa da pokupite kakvu crijevnu virozu. Kuća je dobro opremljena, 12 ležajeva s madracima i pripadajućim dekama i jastucima. Za kuhanje vam je na raspolaganju “šporet” na drva kao i plinska peć za kuhanje i sav potreban pribor za kuhanje poput lonaca, “bešteka” tanjura itd. Osim pribora za kuhanje naći ćete i potrepštine poput ulja, šećera, soli itd. koje ste možda zaboravili uzeti sa sobom. Kako dobri običaji nalažu, ostavili smo za sobom više no što smo uzeli (koristili smo sol, a ostavili pola kile tjestenine). Nakon što smo se smjestili, usljedilo je spremanje večere. Skuhasmo tjesteninui i ugrijasmo dvije konzerve podravkinog hašea te narezasmo brdo paprike i paradajza.
Pored kuče je drvarnica i boćalište. kao i dva stola s klupama. Jedan je smješten uz samu kuću, a drugi stol je smješten na maloj uzvisini i kraj njega je napravljeno imrpovizirano ložište od kamenja za paljenje vatre. No opreza prilikom paljenja vatre na otvorenom, pogotovo u šumi, nikada dosta pa stoga nismo ni palili vatru. No pravi razlog zašto nismo palili vatru su bii Perzeidi za čije promatranje je pogodan što veći mrak a čiji maksimum je bio noć prije. Osim što smo bili daleko od bilo kakvog svjetlosnog onečišćenja, poslužila nas je i sreća jer je ove godine mjesec potpuno zašao za horizont već prije ponoći pa ni on nije ometao promatranje Perzeida. Osim promatranja Perzeida, vrijeme smo kao pravi pasionirani fotografi kratili glupiranjem s fotićima, osobito Hrvoje koji naprosto pršti od ludih foto ideja. Ulazna vrata kuče se sastoje od dva dijela, donjeg i gornjeg. Pootvarali smo prozore i ostavili godnji dio vratiju otvoren kako bismo provjetrili kuču. Donji dio vratiju nismo otvarali jer nismo htjeli da nam u kuču uđu podstanari u vidu puhova, miševa lisica itd. No nismo računali na to da nekim stanovnicima šume donji di vratiju ne predstavlja nikakvu prepreku ukoliko je gornji dio otvoren. U sobu nam se uselio šišmiš. 🙂 No kako je našao ulaz, tako je našao i izlaz iz kuče pa smo ipak sami noćili u kuči, barem tako mislimo. 🙂
Buđenje i polazak
Buđenje je bilo planirano za 7 sati, normalno, kako to biva, probudili smo se u 9. Usljedio je doručak pospremanje kuče i okučnice, trpanje stvari u auto i polazak. Spuštamo se autom do glavne makadamse ceste Matić Poljana – Jasenak, onaj zeznuti dio. Nismo htjeli raditi krug od tridesetak kilometara preko Bogovog Razfolja obzirom da smo krenuli kasnije no što smo planirali. Sretno se spustismo do glavne ceste, iako sam u jednom trenu bio gotovo siguran da sam odvalio pola auta na stijeni. Dalje se vozimo makadamskom cestom predivnim krajolikom prema početku staze za Bijele Stijene. Negdje na pola puta nailazimo na lovačku kuču Plnana. Predivna kuća u predivnom ambijentu koji je brižno održavan. Stadosmo, snimismo par fotki, i još jednom pogledah je li auto u jednom komadu nakon odog udarca na paklenom spustu s Jančarice ili su za nama ispadali dijelovi auta. Pičimo dalje. Stižemo do početka staze za Samarske Stijene, stajemo, pofotkasmo se pored putokaza i nakon kraće nedoumice da li na Samarske ili na Bijele Stijene, donosimo odluku, krenuli smo na Bijele Stijene pa ćemo tamo i iči.
Osvajanje Bijelih Stijena
Nakon par kilometara stižemo do početka staze za Bijele Stijene. Odmah nakon staze, na cesti se nalazi malo ugibalište, da ne kažem, parking, na kojem smo ostavili auto. Uzimamo što nam treba, vodu, i ono što nam ne treba. Naime, Hrvoje je uzeo ruksak sa svom foto opremom., svojih desetak kila, možda i koja više. Ali tako to ide kada je netko prvenstveno fotograf, a tek onda planinar. 🙂
Polako krećemo kroz gustu šumu koja stvara ugodnu hladovinu. Staza je dobro markirana. Prvi atraktivniji prizor, prolaz klanac koji sačinjavaju dvije stijene visoke desetak metara, no sve je lako prohodno.Nakon otprilike 45 minuta hoda kroz gustu šumu gdje se teren izmjenjuje od zemljanog do stjenovitog stižemo do prve ozbiljnije prepreke. Litica visine cc. 4 metara po kojoj se valja spustiti. Pored litice je deblo srušenog drveta koje, zbog svojih grana djeluje kao da je priroda ovdje stavila ljestve za spust niz liticu. No nakon kraćeg ispitivanja, odustajemo od spusta po deblu jer je poprilično trulo. Svatko od nas nalazi “svoje” pukotine i izbočine po kojima se spušta bez većih problema. Nakon uspješnog spusta hodamo još nekih pola sata prelazeći preko još nekoliko prepreka u vidu srušenih stabala, stijena i klanaca. Odlučujemo uzeti kraći predah od petnaestak minuta. Uzeli bi ga i prije da nismo tipični muškarci koji se moraju dokazivati, pa tako nitko nije htio priznati da je umoran. Ali u jednom momentu razum popušta pred tipičnim muškim dokazivanjem te uzesmo stanku.
Nakon stanke jedan za drugim niču sve atraktivniji prizori, jedan od, ne baš atraktivnih prizora, ali svakako nam se urezao u pamćenje, medvjeđe govno nasred planinarske staze. 🙂 U idućih 45 minuta teren sve više iz zemljanogf prelazi u stjenoviti, ali šuma je i dalje gusta. Tek pred samim vrhom teren je potpuno stjenovit i šuma nestaje. U podožju vtha nalazimo markaciju, lijevo vodi prema planinarskoj kuči Bijele Stijene a desno vodi prema samom vrhu. Uspon na sam vrh, koji je dugačak nekih sesetak metara, prestaje biti planinarenje i postaje dobrim dijelom alpinizam. No zahvaljujući planinarskim društvima koja su postavila nekoliko klinova i povezala ih sajlom, ne predstavlja neku veću prepreku. Normalno, osim ako sa sobom ne teglite ruksak s više od 10 kg foto opreme. 🙂
Dolazimo na vrh gdje zatičemo troje ljudi. Jednog Poljaka koji se sam upustio u osvajanjae Bijelih I samarskih Stijene, te još jednog muškarca i ženu. Pozdravljamo se sa svima i puštamo da nam se oči i duša napasu ljepote. Pogled odozgo je blago rečeno, fenomenalan.
Nakon guštanja i odmaranja na vrhu koje je potrajalo nekih 45 minuta krenusmo laganim korakom prema dolje. Silazak sa samog vrha je bio lakši no što sam očekivao. Na pola puta uzimamo kraći predah te krećemo dalje prema autu. U jednom trenutku nailazimo na dva GSS-ovca s medicinskom opremo koji su užurbanim korakom hitala prema predjelu zvanom Ljuska. Za njima su išla još tri GSS-ovca s nešto više opreme, između ostaloga i nosila. Pitasmo ih da li se kojim slučajem radi o vježbi ili čemu sličnome, na što odgovoriše da ne, te nas pitaše da li smo vidjeli četvoricu muškaraca. Nakon negativnog odgovora, dečki su produžili dalje. Kasnije doznajem da se jedan od četvorice “strmopizdio” s 6 nekih metara visine. Obzirom na visinu, dobro je i prošao. Ovo je još jedna opomena da ne idete na ovakve izlete sami. Naime, teren je ovdje fizički zahtjevam ali ništa šta nebi bilo savladivo i za prosječnog uredskog čovjeka koji s kondicijom nije baš “na ti”. No usprkos tome što svatko s normalnim motoričkim sposobnostima i lošom kondicijom može proći taj teren, nesreće se događaju. Problem je što u ovodm predjelu većim dijelom puta nema signala za mobitel, a prolaznici su rijetki. Dovoljno je da uganete gležanj pa da se ne možete kretati dalje. A provesti noć ovdje nije ugodno ni usred ljeta jer se noću temperature čak i usred kolovoza spuštaju ispor 15 stupnjeva. A zimi, bolje je i ne razmišljati što znači provesto noć na otvorenom. Tako da je uvijek pametno ići barem u dvoje kako bi jedan, onaj neozljeđen, mogao potražiti pomoć ili barem otići do prvog mjesta pokrivenog signalom za mobitel. Dalnji put do auta, osim što su nam svima pomalo počele klecati koljena zbog umora, prolazi bez iznenađenja.
Povratak do Jančarice i povratak kući
Vraćamo se makadamskom cestom Jasenak – Tuk do skretanja za Jančaricu gdje me lagano hvata jeza od same pomisli na taj dio ceste. No nekako se uspijevamo dovući autom do Jančarice, i to s autom u jednom komadu. Sljedi podjela poslova, Hrvoje i Krešo spremaju stvari u auto i pospremaju Jančaricu kako bismo je ostavili u stanju u kakvom smo je i zatekli, a ja “kuham” ručak. Dvije konzerve špek fileka (za one s područja mediterana, radi se o tripicama) i jednu konzervu graha s kobasicama. Nešto narezanog paradajza i paprike i to je to.
Za povratak smo se odlučili ići putem preko Vrbovske Poljane i preko Begovog Razdolja iz dva razloga. Prvi, meni je muka od same pomisli na dio puta do makadamske ceste Jasenak – Tuk, drugi, Hrvoje i ja bijasmo zimus u Begovom Razdolju i Hrvoje je obećao baki Nadi i dedi Lovri donijeti isprint njihovog portreta koji je snimio zimus. Kao i zimuss, ovo dvoje staraca nas je dočekalo s puno ljubavi i topline, kao da smo kakav njihov rod. Bilo im je izuzetno drago što smo održali obećanje da ćemo se vratiti i posjetiti ih. Jer kako kažu, podosta ljudi ovdje navrati bilo zimi bilo ljeti kako bi posjetili najviše naseljeno mjesto u Hrvatskoj, ali malo njih održi obećanje kako će ih posjetiti ako se ponovo vrate u Begovo Razdolje. Nakon ugodnog polusatnog časkanja s bakom Nadom i dedom Lovrom, vrijeme je za polazak. Čeka nas još put do Zagreba. No kakvi bi mi fotografi bili da ne okinemo još par fotki samog Begovog Razdolja prije polaska? 😀
Vidimo se ponovo
Svakako treba posjetiti ovaj kraj, osobito Bijele i Samarske Stijene. Na svega nešto više od stotinu kilometara od centra Zagreba dobit ćete dozu adrenalinske zabave i osjećaj da ste na nekom egzotičnom dijelu ove kugle zemaljske uz veliku dozu sigurnosti. No ipak valja imati par sitnica na umu. Ukoliko se spremate ići na Jančaricu, topla preporuka, ideite putem preko Begovog Razdolja, a na Bijele Stijene ne idite sami, neka vas je barem dvoje. Ne znam kako vi, ali ja već planiram kada i kako ponovo na Bijele i Samarske Stijene.
