Sinjal
Zadnji je vikend mjeseca rujna 2017. Pao je dogovor da nas petero, Sena, Roman, Željka i Petra, idemo u dva dana osvojiti dva planinska vrha. Najviši vrh Hrvatske, Sinjal, i najviši vrh Bosne i Hercegovine, Troglav. Planina Dinara je dom obaju vrhova. Sena Roman i ja krećemo mojim autom iz Zagreba, a Petru i Željku ćemo pokupiti u Obrovcu jer dolaze iz Zadra. Ideja je bila da se nađemo u Kninu, no kako su kod Gračaca građevinski radovi, obilazak je preko Obrovca. Dolazim po Senu, i krećemo prema Romanu, 3 minute kasnije, Sena viče: vozi natrag, zaboravila sam gojzerice. Početak putovanja je dao naslutiti daljnji razvoj događaja. 😂
Stižemo u Obrovac, Petra i Željka ovdje ostavljaju auto te sele sebe i stvari u naš auto. Kava u Obrovcu i via Knin. U Kninu stajemo popuniti zalihe onoga što nam fali, kruh, sokovi, čokolada itd. Uzeh i veliku bocu pive koju kao nitko neće piti, jer kao nitko nije pivopija (na kraju se ipak popila) i pravac: Dinara!
Krećemo iz Knina prema zaseoku Guge u Kninskom Polju i malo se svađamo s navigacijom. Bili smo pametniji od navigacije koja za Guge nikad čula nije. Lagano se vozimo prema planinarskom domu Brezovac bez nekih većih poteškoća. U domu nailazimo na dobro raspoloženu ekipu iz biciklističkog kluba, malo popričasmo, i odlazimo dalje. U jednom momentu je postalo malo grbavo za vozit se, ipak je Dinara prvenstveno stjenovit teren, ali “bela lađa” je čisto fino savladala sve prepreke. Dolazimo do visoravni Duler gdje ostavljamo auto i dalje pječice pičimo prema Sinjalu. Uspon na Sinjal je trajao kakvih sat i pol vremena, i toliko natrag. Bilo bi i brže da je bilo više kondicije i manje selfija. 😂 Dolazimo do auta, kad nasred Dulera ekipa od 5-6 ljudi postavlja dva mala šatora. Diskutiramo kako postavljaju šator na najvećoj vjetrometini i u petnaest minuta njih 5-6 nije u stanju postaviti jedan mali šator. Dilema, prići im i savjetovat da se maknu sa Dulera u kakvu vrtaču pa riskirati da dobijemo odgovor: “Šta te briga, gledaj svoje posla”, ili prešutit. Odlučih otić do ekipe i riskirat odgovor: “gledaj svoja posla”. Pitah, rekoše: “Imaju neki od nas puno iskustva, ali možda se predomislimo pa negdje drugdje postavimo šator”. Krenusmo natrag prema Brezovcu gdje smo se brzinski najeli i pozdavili sa ekipom biciklista. Lagano put pod noge, pardon, kotače, i pravac Peručko jezero pa prema planinarskom skloništu Pume koje nam je polazna točka za uspon na Troglav.
Pazi mine!
Prilikom priprema za put kontaktirao sam osobu iz PD Dinaridi da mi kaže otkuda je sklonište Pume dostupno vozilom. Informacija je glasila: “Odite sa bosanske strane, tamo je dobra cesta. Možete doći na 5 km od skloništa. Sa hrvatske strane možete doći do samog skloništa ali je cesta jako loša.” Aha, kak da ne, budemo po noći bauljali 5 km po nepoznatom terenu kada se temperatura približava nuli. Još se nije rodila cesta koju bela lađa nemre savladat. Došli do Peručkog jezera, asvalt je u jednom trenutku zamijenio makadam, ali sve u svemu, odlična cesta. Reklo bi se, autobahn, zapitasmo se o čemu je ovaj što nas je upućivao da idemo preko Bosne mislio kada je reko da je loša cesta. Ne propuštamo priliku za snimanje selfija uz putokaz “Vamo – Tamo”. Imamo još dvadesetak kilometara vožnje. Bilo je predviđeno da oko 22 sata budemo na Pumi, no kasnit ćemo jedno sat vremena, ništa strašno. Par kilometara kasnije, postalo nam je jasno što je ovaj iz Dinarida mislio kada je rekao da je cesta loša. Dolazimo do križanja gdje valja skrenuti lijevo, barem sam tako mislio kada sam ucrtavao na kartu. Skrećem i cesta nakon nekog vremena postaje, ne loša, nego je nema. Uz “cestu” su postavljeni kolci kako bi uopće znali gdje je cesta. No dobro je, kolci i planinarske markacije nas drže na pravom putu, pardon, na cesti. Kad; u jednom momentu u ispred nas se nešto crveni. Oznaka: ” ☠️ Ne prilazite mine!☠️” i pored nje planinarska markacija! 😱 !?=#$%&”! Svakih pedesetak metara je bila oznaka za mine. Mi bi natrag, no imamo problem. Cesta je toliko uska da se ne mogu okrenuti, i toliko loša da na vožnju u rikverc nisam ni pomislio. Jedina opcija, vozi naprijed, i drži se zapiknutih kolaca i oznaka za mine koje označavaju trasu ceste. I tako 4,5 km! Tada nailazimo na ogrmnu stijenu koja je priječila nastavak puta, ali i na proširenje ceste na kojem sam se uspio okrenuti. I sad slijedi još 4,5 km vožnje kroz minsko polje po nečemu što se nikako ne može nazvati cestom. Dolazimo napokon do križanja na kojem smo skrenuli u minsko polje te odabiremo drugu cestu koju nisam zacrtao na karti, ali postoji na njoj. Slijedimo cestu, teren postaje sve lošiji, s vremena na vrijeme cesta postaje bolja, toliko da uspijevam ponekada ubaciti i u drugu brzinu pod redukcijom (to je kao da sam na osobnom autu u prvoj brzini). Dolazimo do travnate udoline gdje je granična policija RH postavila kontejner. Djeluje kao da mjesecima nitko nije bio u tom kontejneru. Sa bosanske strane se cesta poprilično popravlja, toliko da sam autom jurio kao sumanut ciglih dvadesetak kilometara na sat, možda i brže od toga. 😂 Polako smo se približavali Pumi, no nikako da se maknemo sa nekih 1300 metara nadorske visine, na toj visini smo valjda preko sat vremena. Ponovno nailazimo na lošu cestu, ponovo prelazimo granicu, i postaje loše, jako loše, i jako strmo! Kada sam vidio uspon, rekoh sam sebi, nema stajanja, pa kud puklo da puklo. Rečeno, učinjeno.
Pume
Do planinarskog skloništa umjesto u planiranih 22 sata stižemo u 3 ujutro. Ulazimo unutra, kad ono: “Vau vau!” 🐶. Čeveronožni odbor za doček koji je digao uzbunu i pritom probudio vjerojatno većinu od desetak planinara koji su spavali snom pravednika. Digoh se dan prije u 4 ujutro, cijeli dan se vozio i pješačio što po cestama i planinama, što po minskim poljima. Legoh u krevet ravno 23 sata kasnije, i idućih sat vremena razmišljam: “Pojma nemam kak sam se popeo gore, a još manje imam ideju kako ću se autom spustiti dolje!”. No dobro, neću ekipu opterećivat time, razmišljat ću o tome sutra. Jasno mi je da su svi skupa samnom u minskom polju glumatali kak je ovo fora i guba, a u biti nikom nije bilo do zajbancije. No svi skupa imamo iskustva u planini, i znamo da je u ovakvim situacijama jedna od važnijih stvari, ne dati nervozi da izbije na vidjelo.
Ustajanje već oko 7 sati. Da, prethodni dan je bio naporan i pun uzbuđenja, ali probuditi se na 1600 m/nm okupan suncem i sa pogledom na Peruču, more i planine. Pa ko to more platit?!
Nakon doručka, jutarnje kave i zeniranja na Pumi, slijedi spust autom do točke od kuda mislimo pješice na Troglav. Rekoh noćas da ću razmišljati o spuštanju kada dođe vrijeme za spuštanje, pa eto, došlo je. Pomislih, samo da ne krene kamena lavina, jer ćemo i mi s autom na vrhu te lavine krenuti prema dolje i za 3 minute smo po kratkom postupku u Peručkom jezeru.
Spust je prošao lakše no što sam mislio, em se kamenje već osušilo na jutarnjem suncu, manje je nervoze i opuštenija atmosfera je, a i dan; pa je i teren bolje vidljiv. Spustismo se do “parkirališta” i tada je krenuo uspon pješice na najviši vrh Bosne i Hercegovine, Troglav. Na putu prema troglavu smo sreli i naš noćašnji odbor za doček koji je dignuo cijelo sklonište na noge, odbor se već spuštao s vrha. A pesica gušta u planini ko pajcek u blatu. Nakon kraće ćakule, ne s pesicom, s ljudima, nastavismo dalje. I napokon, njegovo veličanstvo, Troglav! Kada čovjek dođe gore, zaboravi na svu muku i pretrpljeni strah, i uživa u trenutku.
Nakon kraćeg odmora i glupiranja na vrhu krenusmo prema autu. I netko je počeo pričati o koljenima i kako su osjetljiva. Do tada u životu nisam uopće znao da imam koljena, i onda je odjednom počelo boliti. Što smo niže išli, to je više boljelo. Počeo sam polako i zastajkivati, ali ajde, nekako sam se dotepo do auta. Ono što sam primjetio tek prilikom dolaska kući, kada sam parkirao auto, zaboravih ugasiti kamericu, pa je snimala dok je baterija trajala. Tako je nastao jedan kraći timelapse koji zorno pokazuje koliko smo mali u odnosu na planinu.
Krenusmo dalje. Nešto pričasmo, i Petra se oglasi kako bi bio red da odslušamo Vjetre s Dinare. Ukoliko vam je život mio, isključite zvuk i ne slušajte kako pjevam. 😂
Ostatak puta je manje više prošao planirano. Na povratku smo zastali na izvoru cetine i zaputili se prema Obrovcu gdje su Petra i Željka ostavile auto. Jesam li spomenuo kako smo išli u Obrovac po Petru i Željku jer je cesta preko Gračaca zatovrena? Jesam. E pa bilo bi dobro da to nismo smetnuli s uma. 🤣 Prođemo Knin, dolazimo na par kilometara ispred Gračaca, kad ono znak, cesta zatvorena zbog radova do datuma XY. E pa neš, idemo mi radovima usprkos, a i nedjelja je, sigurno ne rade, a i šta su za Belu lađu neki tamo građevinski radovi u usporedbi s minskim poljem. Obiđem znak da je cesta zatvorena, dva zavoja kasnije, dva popriječena bagera. 🤣 Okrenemo se, krećemo natrag, kad odjedamput; HAK-ovo izvješće o stanju na cestama prekida muziku, i u jednom trenutnku kaže: “Cesta preko Gračaca zatovoren zbog radova.”. Pa jebemte živote 😂
Rezime uspona na Sinjal i Troglav
– eto me, vozi miško
– okreći natrag, zaboravila sam gojzerice
– Obrovac, pa di su ove moje dvije? di ste žene?!
– vozi lijevo, navigacija kaže desno, Guge
– dalje autom ne ide
– puf pant, Sinjal!
– a zašto ovi postavljaju šator na najvećoj vjetrometini?
– reko je lik da je cesta loša, zašto je lagao?
– vamo – tamo
– krš, vidi kamen, lik nije lagao
– krš… još veći kamen
– dobro je, na markiranom planinarskom putu smo
– nije dobro, usred minskog polja smo
– idemo ovuda, krš, puno kamenja, ali barem nema mina
– vidi, policijski kontejner
– malo je strmo
– ma nije
– ipak je strmo, kamenje, puno velikog kamenja
– jel bumo se mi maknuli više sa tih 1300 metara?
– pola tri! Pume! ajmo spat
– vau vau! mislim da smo probudili nekog
– kojom magijom smo noćas došli do Puma? kak bumo dolje?
– uspon na Troglav
– jel duboko dolje? ne znam, dolje se ne vidi
– nisam znao da imam koljeno dok niste počeli pričat kak boli
– pojma nemam kak bum došo do auta, koljeno otkida
– za Obrovac, cesta prek Gračaca je zatovrena zbog radova
– nema veze, idemo tuda, nedelja je ne rade sigurno
– ne idemo tuda, postavili su dva bagera nasred ceste
– vozi natrag, šta je to za nas još dodatnih 50 km
– HAK javlja da je cesta preko Gračaca zatovrena
P.S.
Ukoliko nekoga zanima kuda smo se vozili prema Pumi, i gdje je minsko polje, skinite GPS track odavde.
